“Ustat ću i poći svome Ocu”
Onaj koji govori ove riječi, leži na zemlji. Postaje svjestan svoga pada, posvješćuje si svoju ruševinu, vidi sebe u grijehu i viče: “Ustat ću i poći svome ocu”. Odakle dolazi ova nada, ova iskrenost, ovo povjerenje? Iz činjenice da se radi o vlastitom ocu. “Izgubio sam – govori on u sebi – uvjet (osjećaj) da budem sin; ali on nije izgubio uvjet da bude otac: njegova ljubav intervenira i zagovara me u dubini srca. Njegova očinska utroba ga potiče (primorava) da oproštenjem ponovno rodi sina. Iako grešan, otići ću svome ocu”.
Otac, vidjevši sina, odmah briše njegovu krivnju. Više se voli sada pokazati kao Otac nego kao sudac. On, koji više voli povratak sina, nego njegov gubitak, odmah mijenja osudu u oproštenje. “Baci mu se oko vrata i izljubi ga”. Tako Otac sudi i popravlja: daje poljubac umjesto da kazni. Snaga ljubavi ne obazire se na grijeh. Stoga otac, poljupcem otpušta krivnju svoga sina; pokriva je svojim zagrljajem. Otac ne otkriva grijeh svoga sina, ne satire sina (predbacivanjem krivnje) nego liječi njegove rane na način da ne ostave nijedan ožiljak, nijednu sramotu. “Blažen čovjek kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven” (Ps 31,1).
(San Pietro Crisologo (circa 406-450), vescovo di Ravenna, dottore della Chiesa
Discorsi 2 e 3 : PL 52, 188-189 et 192)
Preveo: P. Mijo Nikić, SJ
Dva puta: uzdanje u Boga i čovjeka. Blago vama i jao vama. Što je zapravo sreća i tko je sretan. Bogat je onaj koji ima Kraljevstvo Božje. Siromašan je onaj koji toga nema.
- Jer 17, 5-8
- Ps 1
- 1 Kor 15, 12. 16-20
- Lk 6, 17. 20-26
Draga braćo i sestre
Pitanje na koje odgovaraju današnja biblijska čitanja glasi: što je sreća i tko je zapravo sretan? Za koga se može reći: blago njemu, a za koga moramo reći: jao njemu.
Kad bismo proveli javnu anketu među ljudima najvjerojatnije bismo dobili odgovore da je sreća blaženo stanje duše kad joj se ispune njezine želje. A za sretnog čovjeka rekli bi da je to osoba koja ima puno uspjeha u svom osobnom životu i u poslovnoj karijeri. Prema tome, prema standardima ljudi ovoga svijeta, a to zapravo znači prema mišljenju većina trebalo bi reći: blago onima koji su bogati, uspješni, zdravi, kojima sve ide od ruke. A jao onima koji su siromašni, bolesni, odbačeni i od svih zaboravljeni. Blago onima koji imaju dobre veze među velikašima ovoga svijeta, a jao onima koji se moraju sami boriti za svoja prava. Često se u narodu za takve kaže: neka im Bog pomogne.
Međutim, braćo i sestre, biblijska čitanja današnje nedjelje ne misle kao što ovaj svijet misli. Naprotiv, ono što Bog misli o sreći, u potpunosti se protivi mišljenju i stavovima ovoga svijeta. U tome se jednodušno slažu i prorok Jeremija i Pavao i Isus u evanđelju. Ljudi ovoga svijeta kažu: «blago čovjeku koji ima dobre veze među uglednim i moćnim osobama», a prorok Jeremija kaže: «Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka… i svoje srce odvraća od Gospodina». Pavao poručuje da smo jadni ako se uzdamo samo u ovaj svijet i ne mislimo na uskrsnuće. Isus u današnjem evanđelju unosi veliku novost i svojim riječima mnoge iznenađuje pa čak i zbunjuje. Isus se usuđuje reći: blago siromasima, blago onima koji gladuju, blago onima koji plaču, blago nama kad nas ovaj svijet zamrzi, izopći i pogrdi zbog Sina Čovječjega. Na pitanje zašto su ovi blaženi, Isus odgovara da su oni blaženi i da se trebaju radovati i poskakivati od sreće, jer već sada imaju u sebi Kraljevstvo Božje i jer ih čeka velika nagrada na nebesima. «Evo, plaća vaša velika je na nebu», kaže Isus.
U svome evanđelju uz ove Isusove riječi koje počinju s «Blago vama», sv. Luka donosi i četiri «Jao vama». Tko su oni kojima su upućene riječi jao vama i zašto? Sam Isus odgovara na to pitanje: «Jao vama bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili. Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi!
Braćo i sestre, spomenute Isusove riječi, zaista nas zbunjuju i zato traže dodatno tumačenje. Na prvi pogled moglo bi se zaključiti kako Isus bogatašima suprotstavlja siromahe, odnosno kako uzdiže bijedu i nevolju kao neke vrednote. Takav zaključak bi bio kriv i ne odgovara Isusovu duhu koji je došao ukinuti bijedu i darovati ljudima život u izobilju. Sam Isus u Ivanovu evanđelju kaže: «Došao sam da imaju život i to u izobilju da ga imaju». Konačno, Isus se družio i s bogatašima, odazivao se na njihove pozive da bude gost na njihovim svečanim gozbama. Nije Isus protiv bogataša i bogatstva kao takvog. Da bismo to bolje i dublje shvatili moramo suočiti spomenute dvije Isusove izreke: «Blago vama siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje» i: «Jao vama, bogataši, imate svoju utjehu». Isus u ovim tvrdnjama prevrće pojmove siromaštva i bogatstva, odnosno on objavljuje drugi tip bogatstva i drugi tip siromaštva. Ako dublje proniknemo u Isusov duh koji je prisutan u njegovim riječima, onda bismo mogli shvatiti da je Isus zapravo želio reći sljedeće: »Blago vama, siromasi, jer ste u stvari baš vi bogati!! i «Jao vama, bogataši, jer ste u stvari vi siromašni!» Upravo tako je Isusove riječi shvatio apostol sv. Jakov koji u svojoj poslanici piše: «Zar nije Bog izabrao siromahe, prema shvaćanju svijeta, da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva, obećanog onima koji ga ljube?» (Jak 2,5). Prema tome, prava suprotnost ovdje nije između bogataša i siromaha, nego između bogataša po mišljenju ovoga svijeta i bogataša prema mišljenju Boga. Ključni pojam za shvaćanje Isusovih riječi je Kraljevstvo Božje i prema njemu se određuje tko je bogat a tko je siromašan.
Pravo bogatstvo koje čovjeka čini bogatim, blaženim i sretnim jest Kraljevstvo Božje. «Blago vama, siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje». Kraljevstvo Božje nije neki zemaljski teritorij, nego je to kraljevanje Božje u srcu čovjeka koji ljubi Boga i njemu se pokorava, čuvajući i izvršavajući Božje zapovijedi. Blažen je dakle čovjek koji u svom srcu nosi kraljevstvo Božje, to je istinski slobodan čovjek, blažen je već i u ovom životu jer mu vjera i ljubav daju snagu da nadvlada sve nevolje života i sačuva nadu besmrtnosti.
Prorok Jeremija takvog čovjeka uspoređuje sa stablom koje je zasađeno uz vodu i svoje korijenje pušta k potoku. Ne boji se žege, jer mu lišće uvijek ostaje zeleno i ne prestaje donositi plodove. U jednoj prispodobi Isus govori da je mudar onaj čovjek koji sagradi svoju kuću na stijeni. Takva se kuća opire vjetrovima i poplavama. Čovjek koji je svoju sigurnost utemeljio u Bogu i u njega položio svoje pouzdanje, ničeg se ne mora bojati jer Bog ima moć sve okrenuti na dobro.
Ako je to siromah kojega je Isus proglasio blaženim odnosno bogatašem, tko je onda bogataš kojega je Isus proglasio nesretnikom i kojemu dovikuje svoj «jao»? To je, braćo i sestre, onaj koji ima samo «svoju utjehu», onaj koji je dostatan samome sebi, onaj koji ima sva svoja dobra ovdje na svijetu, onaj koji se uzda u dobre veze s moćnicima ovoga svijeta, i stoga je u velikoj opasnosti da ostane nezainteresiran za Boga, Božje kraljevstvo i njegovu pravednost. Prema Isusovu mišljenju i stavu, takav je čovjek zapravo veliki siromah jer je svoje pouzdanje stavio u propadljiva materijalna dobra, a zaboravio je živoga Boga koji je stvorio ta materijalna dobra. Za takvog bogataša vrijede one strašne riječi koje čitamo u knjizi Otkrivenja, a upućene su Crkvi u Laodiceji: «Ti tvrdiš: Bogat sa, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba, a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan i siromašan, i slijep i go» (Otk 3,17). Takvog čovjeka Jeremija uspoređuje s dračem u pustinji, to je stabljika suha i neplodna, osuđena da živi u pustinji. To je čovjek koji svoju kuću, a to znači svoj život, gradi na pijesku. To je čovjek koji pravi planove za svoju budućnost i sve radi samo za sebe kao da Božje kraljevstvo uopće i ne postoji. Kad dođu vjetrovi i kiše, kuća se takvog čovjeka ruši, njegov život propada. Dovoljna je malo veća nezgoda, financijski krah, malo teža bolest pa da sve čovjekove sigurnosti propadnu i on se nađe bez temelja. Bogatašu koji je skupio svoje blago u žitnicu i samozadovoljno sebi rekao: «Uživaj dušo moja za ljeta mnoga», Isus govori: «Luđače, još noćas zatražit će se natrag tvoja duša i komu će pripasti ono što si skupio!» (Lk 12,20). Sveti Pavao kaže da smo najjadniji od svih ako se uzdamo u Boga samo u ovom životu, ne misleći na uskrsnuće i život vječni. Sve što postignemo na ovome svijetu, nakon naše smrti, ostaje u ovome svijetu. Sve diplome, časti, slava i bogatstvo ostaje na ovome svijetu, a pred Boga nosimo samo sebe, svoju dušu, svoja dobra ili zla djela. Jedan je svetac lijepo rekao da s ovoga svijeta pred Boga nosimo samo ono što smo drugima nesebično i iz ljubavi podijelili na ovome svijetu.
Bogataš protiv kojeg Isus baca onaj svoj «jao» u današnjem evanđelju i za kojeg kaže da je bijednik, jest čovjek koji voli samo sebe i koji uživa u svome egoizmu i egocentrizmu. Njegova se bijeda mjeri prema onome što gubi, a to je kraljevstvo Božje. «Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi» (Lk 12, 21).
Riječ Božja se često predstavlja kao dvosjekli mač koji razdvaja ono što čovjek po svome egoizmu i ludosti spaja. Samo u svjetlu Božje riječi mi vidimo stvarnost kakva jest. Samo čovjek koji u sebi ima Duha Božjega vidi objektivno, ispravno i nadaleko. Tako u Duhu Božjemu doznajemo da su siromašni u očima ovoga svijeta, zapravo bogati pred Bogom, a bogati u očima ovoga svijetu, jesu siromašni pred Bogom. Bogatstvo je zarobilo njihovo srce tako da ne mogu primiti Božju utjehu.
Braćo i sestre u Kristu! Današnje evanđelje i ostala biblijska čitanja izazivaju nas da sebi odgovorimo na ono sudbonosno pitanje: na kojoj smo mi strani? Da li smo među onima koji se pouzdavaju samo u čovjeka ili svoje pouzdanje stavljamo u Boga? Jesmo li među onima koji najprije traže kraljevstvo Božje, a onda sve drugo dobivaju, ili među onima koji traže najprije sve drugo: novac, prestiže, užitke, a zatim, a to znači praktično nikada, kraljevstvo Božje?
Na koncu recimo i to da je Kraljevstvo Božje uosobljeno tj. utjelovljeno u osobi Isusa Krista. Tko ima u sebi Isusa, ima život vječni, tko nema Isusa, nema života u sebi. Neka nam Isus udijeli svoga Duha kako bi on sam, po našoj vjeri i ljubavi mogao stanovati u našim srcima. Amen!
P. Mijo Nikić, SJ
Bazilika Srca Isusova
Zagreb, 14. 02. 2010.