Sukladno odluci gradskih vlasti 1893. god. otkupljena su zemljišta na kojima su se nalazila Hartmanova kuća i tvornica koštanog ugljena i prelaze u vlasništvo gradske općine. Godine 1898. isto je zemljište otkupljeno za izgradnju crkve i isusovačkog samostana.

U Vrtlarskoj ulici na broju 63 i 65 (danas 35 i 37 ), odmah do tadašnjeg gradilišta Bazilike nalazile su se dvije dvokatnice. Kuća na broju 63 bila je u vlasništvu gđe. Leopoldine Kos i imala je 30 stanova za iznajmljivanje. Do nje, na broju 65 bila je kuća Milana Bielića s 25 stanova za iznajmljivanje. Ovlašteni arhitekt Đuro Carnelutti projektirao je i izgradio te dvije kuće. Naime, 1891 godine trebalo je Zagrebu negdje oko 600 - 800 radničkih stanova i to ponajviše zbog izgradnje željezničke pruge, i današnjeg Glavnog kolodvora te smještaj drugih radnika vezanih uz poslove "rasprostranjenja i proljepšanja grada".

1862. godine prostor između Ilirskog trga (Britanski Trg) i Savske ulice bio je središte grada. Godine1865. Puževa, Laška, Vrtlarska ulica i njihova bliža okolina uključeni su u novi urbanistički plan ("Prva regulatorna osnova"). Tim je planom bila predviđena ravna ulica u širini od 6 hvati i to od obeliska u Laškoj ulici pa sve do ulice koju danas zovemo Branimirova ulica, a u nacrt grada unesena je tek 1878. godine.