Korenić je odrekao svaku vrijednost Frangešovu "Svetom Trojstvu" u luneti katedrale. Imao je primjedaba i o novim oltarima koji bi prije pristajali u neku seosku crkvu nego u prvostolnicu, jer su šablonski radovi. Tako je sudio i Kršnjavi s kojim je Korenić inače u žestokoj oporbi. Koreniću svi likovi svetaca u prvostolnici "stoje kao na pozor… a kako divnih i koliko zanosnih ima momenata u kojima bi se mogli zanosno oku predočiti. Tu su zadaću vjerojatno mogli ispuniti prizori na predelama u isusovačkoj crkvi u prepoznatljivom sadržaju, uobičajenoj scenografiji i kostimima.

S vremenom su se protivnosti smirile. U godišnjem izvještaju Društva umjetnosti g. 1912. čitamo da Kršnjavi zahvaljuje nadbiskupu Posiloviću što je na preporuku Koadjutora Antuna Bauera darovao Društvu umjetnosti 20 tisuća kruna. Prihod od te zaklade, koja će se povećati darovima ostalih crkvenih dostojanstvenika, upotrijebit će se za promicanje crkvene umjetnosti, pa je već stipendija za izučavanje drvorezbarstva. "Nadam se" - kaže Kršnjavi - "da će ova naša akcija biti početak povoljnom pokretu na polju kršćanske umjetnosti, koja je nekoć bila vodilica visoke umjetnosti, a danas je pala na grane umjetnog obrta tvorničkim poslovanjem. Tirolske i monakovske fabrike oltara i kipova preplavljuju svojim šablonskim produktima naše crkve na štetu dobrog ukusa, a na veliku štetu hrvatske umjetnosti, koja mora da se kreće u predvorjima umjetnosti, jer su joj zaključana vrata k vršenju crkvene umjetnosti, koja bi jedina kadra bila uzvisiti našu umjetnost na visinu savršenstva".

Katolički list komentira ovaj izvještaj već s drugog stajališta. Piše da "nije čudo gdje domaći obrtnici ne umiju da zadovolje zahtjevima, a često ni ukusu naručitelja. Tirolske radnje, ionako nemaju veće umjetničke cijene u sebi, računaju na konvencionalni ukus naroda u crkvi, pa ih se zato i naručuje". Društvo umjetnosti, od kamata Posilovićeve zaklade, poslati će jednog darovitog apsolventa Obrtne škole da izuči drvorezbarstvo. A kamo? U Tirol.

Uz sve negativne ocjene koje su od početka pratile produkciju tirolskih i sličnih radionica crkvene opreme, prijeko je potrebno i tu pojavu uključiti u problem industrijalizacije umjetničkog obrta općenito, jer je karakteristična za tehnološki materijalizam 19. st. bez obzira na to što formom poseže za evokacijom prošlosti. Oltari u našoj bazilici svjedoče da postoje i relativne vrijednosti u toj masovnoj produkciji.