Poznato je da je Tirolac rođeni rezbar i to se umijeće stoljećima njeguje kao kućna radinost. Središte je drvorezbarstva dolina Groden. Pritom ne treba potpuno odbaciti tradiciju navlastito 15. i 16. st., te susret alpskog i sjevernotalijanskog kruga, no u 19. st. nastaje prekid, kad se u sklopu historizma nastoji obnoviti umjetnički obrt, a kućna radinost usavršiti u stručnim školama i tržišno eksploatirati. Tako je istinski narodni talent postao predmetom profesionalizacije i trgovine u Tirolu, i to u velikom zamahu, kad se zabiti planinski krajevi suvremenim komunikacijama otvaraju svijetu. Sedamdesetih je godina u St. Ulrichu osnovana stručna škola. Rudolf Eitelberger, zaslužan za promicanje umjetničkog obrta i osnivanje Austrijskog muzeja za umjetnost i obrt i Umjetno-obrtne škole, priznaje tirolskim rezbarima spretnost u obradi drva (ponajviše planinskog bora), ali smatra da im nedostaje jasna misao o zakonitostima reljefa, da se ne drže predložaka i ne bave studijem prirode, a ni polikromna obradba nije korektna. Bolji su drvorezbarski radovi u Berchtesgadenu. Jasno je da je Eitelbergeru na pameti realistički postupak i stručno usavršavanje. S istim se problemima u nas javlja Iso Kršnjavi, potaknut nastojanjima svog profesora Eitelbergera, kad g. 1874. agitira za Društvo umjetnosti koje bi, među ostalim, promicalo drvorezbarstvo, za što je naš seljak osobito bio talentiran. Kaže da bi tako naša umjetničko-obrtnička proizvodnja nadmašila plastične radnje švicarske, barchtesgadenske i tirolske kojima nedostaju stil i originalan ukus.

Tirolski su oltari od početka bili na udaru kritike, ali su kao masovna produkcija bili mnogo jeftiniji i konkurentni našim, domaćim graditeljima oltara. Potkraj stoljeća preplavili su slovenske, sjevernohrvatske crkve, a ima ih i u Bosni. U St. Ulrichu poznate su i u nas dobro reklamirane radionice Franza Schmalzla, Insama Pirotha, pa J.B. Mauronera, koji je radio i za Votivnu crkvu u Beču. Stuflesser je učio kod Josefa Knabla u Munchenu, također podrijetlom Tirolca i drvorezbara. Mnoge je crkve u monarhiji opskrbio oltarima u neogotičkom i neorenesansnom stilu. Plastiku je većinom sam izrađivao, no na ovim se zagrebačkim predelama ipak vide različite ruke.

Zašto su tirolski oltari stigli u novu crkvu Družbe Isusove kad smo tada već imali naših umjetnika i vrsnih majstora koji su je mogli opremiti? Jedna je pretpostavka tradicija iz Haulikova vremena koje slijedi i provincijal u Beču.