Olga Maruševski - "Obnovljeni život" - Zagreb 1991. br. 3-4 str. 342 - 351

Bazilika Srca Isusova u razvoju crkvene arhitekture pripada razdoblju kasnog historicizma koji, neovisno o primijenjenom historijskom stilu, karakteriziraju različite varijante tradicionalne uzdužne prostorne sheme, pri čemu dominira izuzetno široka lađa i nesmetana veza između vjernika i glavnog oltara. Ta se svrhovita tendencija nastavlja i u 20. stoljeću.

Prostor

Bazilika sa samostanom podignuta je na istočnoj strani Palmotićeve ulice i zaprema brojeve 31 - 33. Temeljni kamen položen je 10. listopada 1901., a gradnja je do vrha zvonika završena 1902.

Palmotićevu ulicu (Vrtlarsku) pratimo od Puževe ulice (Jurišićeve) kao vijugavi put kroz polja s vrtovima koji dopiru do potoka Medveščaka. U prvoj regulatornoj osnovi za "rasprostranjenje i proljepšavanje" grada Zagreba iz 1865. i taj je dio Donjega grada uključen u novu urbanističku koncepciju. U točki VIII. predviđena je u ravnom potezu "nova ulica od obeliska u Laškoj ulici i produženje ove nove ulice u širini od 6 hvati". Na nacrtu grada iz 1878. ucrtana je do današnje Branimirove.

Za budući smještaj isusovačkog kompleksa i cjelovit doživljaj u prostoru važni su spojevi Palmotićeve i Petrinjske ulice do Zrinskog trga. U drugoj regulatornoj osnovi iz g. 1888. već je ucrtana Matičina ulica, a na nacrtu iz g. 1892. današnja Mrazovićeva tek je puteljak, neizgrađeni prolaz, koji od Palmotićeve, približno u osi buduće crkve, u blagome luku skreće prema Petrinjskoj. Takvo će stanje postojati i nakon gradnje isusovačkog kompleksa.