Oltar sv. Franje Ksavera u Isusovačkoj crkvi u Zagrebu.

Nedavno je darežljivošću presv. g. Pavla Gualera, prepošta kaptola zagrebačkoga, podignut u Isusovačkoj crkvi u Zagrebu nov oltar na čast sv. Franji Ksaveru. Taj oltar stoji 1400 K. Ja doduše ne znam tko ga je gradio, ali mogu po duši kazati, du je prava šteta za taj novac. Za onakvu crkvu i onolik prostor dolikovao je kud i kamo ljepši i veći oltar. Isti izgleda kano kakve jednostavne daske prislonjene na zid, što bi svaki i zadnji stolar mogao napraviti. Slika pako je bez svakoga izražaja i umjetnosti. Svetac izgleda kano kakav dječarac bez svake pobožnosti. Pak da bi to imalo predstavljati sv. Franju Ksavera? Kad je presv, g. darovatelj tu sliku vidio, uskliknuo je: "Ta to je tourista, a ne svetac." Pak ta nezgrapna slika stoji ništa manje nego 600 K, dok ju jedan ugledan gospodin cijeni najviše na 40 K. Ona je bez svakoga okvira naprosto čavlima pribita u daske, tako da se sada ni promijeniti no može, a da se sav oltar ne rastavi i poruši. Ta slika nije ni za ladanjsku crkvu, kamo li za svetište glavnoga grada zemlje! To je prava rugoba umjetnosti. Nego i drugo je bez svake simetrije i ukusa. Tako je n. Pr. suppedaneum t. j. ono mjesto, gdje misnik stoji, preširok i bez nužde zauzimlje odviše prostora. Taj majstor sigurno još nije pravio oltara. A na ovom je pokazao, da nema nikakvoga ukusa, a kamo li smisla za ljepotu i estetiku. To izgleda tako, kano da se je hotio crkvenoj umjetnosti narugati. To je ispod svake kritike. Takvi majstori i slikari ne zaslužuju, da im se takve stvari povjere. Po tom valja biti na oprezu.

K tomu ovaj oltar nije ni u kakvoj simetriji s drugim oltarima. Dolnji dio svih drugih oltara je od mramora, dok je ovaj sav od drva. Bilo bi najbolje i najljepše, da je dolnji dio svih oltara jednako gragjen. Ta kamo ćeš ljepše dolnje gradnje, nego što je na ostalim trim žrtvenicima? U tom bijahu mnogo sretnije ruke ovomjesni franjevci, u čijoj su crkvi svi dolnji dijelovi žrtvenika posve jednaki. A to oku osobito godi, premda bi se gornjim dijelovima moglo mnogo toga prigovoriti, osobito na velikom oltaru, kojega su prevelikom i nesimetričnom visinorn zastrti onako krasni bojadisani prozori. Jarnačno su čč. oci Isusovci htjeli povjeriti gradnju spomenutoga žrtvenika domaćim umjetnicima, da se ne reče, da zapostavljaju domaće umjetnike tugjima. No kako je vidjeti, domaći se umjetnici slabo razumiju u crkvene stvari. Njima u toj struci još mnogo manjka. Oni bi te stvari imali tek proučavati, pak se onda dati na posao. Tako su veoma slabi i kipovi takogjer od naših domaćih umjetnika i to: drven srca Marijina, što je bio mjeseca svibnja u istoj crkvi izložen na pobočnom oltaru, i od bakra pozlaćen kip srca Isusova, što je na j pročelju iste crkve, koj potonji ne može biti ružniji nego što jest. Pak ta nezgrapnost stoji preko 3200 K. Na prvom je lice Majke Božje zabuhlo a vrat predug, dok je na drugom obraz predug a prsa dosižu do pol trbuha i tu je kip kao prepiljen. Uzalud bačen novac! Koji će sada i pametan čovjek zamjeriti Isusovcima, ako takve stvari i naruče kod stranih umjetnika? Ta to im je dapače dužnost, da čim ljepše urese kuću Božju.

Značajno je, što oltar sv. Franje Ksavera premda, je već prije kakve pol godine podiguut, još ni sada nije i pokriven ni priregjen za misu. On je još uvijek sasvim gol t. j. onakav, kako ga je graditelj postavio bez portatila, stolnjaka, svijećnjaka i propela. Valjda i ne kane lsusovci na njem misiti. A to bi i najbolje bilo, jer ovakva rugoba mora se prije ili kasnije odstraniti, te zamijeniti drugim permanentnim oltarom. I tako je darovateljev novac upravo uzalud bačen.

Mimogred budi spomenuto i to, da je galerija u crkvi previsoka. Govjeku se upravo magli gledati od ozgor. Mjesto što se ravno podigla sa drugim katom samostana, mogla se barem za jedan metar sniziti, pa makar se u nju silazilo kroz nekoliko stuba, kao što je to drugdje u mnogim samostanskim crkvama. To je velika pogrješka, koja se već nikada ne može popraviti. Na to se je moralo paziti kod risanja nacrta, pa makar došli prozori ispod galerije malko niže. A to se lako moglo izvesti.

Non quis sed quid.