Dr. V. Deželić, otac :"Isusovci u Hrvatskoj, Kulturni prilog povijesti grada Zagreba" Izdao Odbor Marijinih kongregacija, Zagreb 1927. - Tiskara narodne prosvjete u Zagrebu

JUBILEJ

Uoči blagdana Svi Svetih g. 1902. došli su u svoju novu rezidenciju u Zagreb opet prvi Isusovci. Upravo je dakle tome dvadeset i pet godina. Jubilej ! I to jubilej svakako vrijedniji od mnogih drugih , koji su se slavili u novo doba. I taj jubilej prošao bi, po želji samih otaca, skromno gotovo neopaženo. I da se nijesu našli u Marijinoj kongregaciji ljudi, koji su odlučili, ako i skromno proslaviti dan prvoga dolaska Isusovaca u Zagreb, ne bi se zanj niti znalo u općinstvu. U nizu drugih svečanosti odlučilo se izdati i spomen spis . Odabrali su mene, da ga sastavim. Ja se toj zadaći rado odazivljem , jer sam već od mladosti svoje vidio u Beču divni, apostolski rad otaca Družbe Isusove. Godine devedesetih prošloga stoljeća slušao sam sjajne propovjednike Isusovce, jednoga o. Franju Zanckera, jednoga socijalnog učenjaka Kolba, jednog oca Abela, koji je elektrizovao svojim govorima Bečane, naročito muškarce. Bile su to upravo velebne procesije od tisuće muževa, s kojima sam hodočastio u proštenište Maria Zell. Onaj zanos ushitio je moje srce, i ja sam se sa nekom samilošću i gorčinom sjećao mojih zemljaka, koji su, recimo najblaže, imali neki strah pred jezuitima.

Bilo je doba, kad se u nas i u svećeničkim krugovima i u svjetskim svašta bulaznilo o ovim plemenitim ljudima, koje su poznavali tek po t. Zv. Funtromanima i bapskom traču. Od onda se zlo mišljenje o "crnom sjemenu Lojolovu" mnogo na bolje preokrenulo, jer i protivnici vjere kršćanske priznaju Isusovcima hrvatskim duboku naobrazbu, finu i otmjenu koncilijantnost, pravu kršćansku ljubav i unatoč vjerskog internacijonalizma - pravo hrvatsko srce.
Baš danas, kad počinjem ovo pisati, sastao sam prijatelja na ulici i on mi jer rekao:"Da nema Isusovaca u Zagrebu, čitavi bi Zagreb bio bez vjere. O njima se je svašta naklapalo, ali ja uistinu cijenim i skidam pred njima kapu". Iako je ova, ovako izrečena hvala moga prijatelja prevršila mjeru, jer bi se njome nekako smanjivala vrijednost drugih čestitih redovnika i svjetovnih svećenika, ipak nam živo pokazuje mentalitet jednog dijela građanstva grada Zagreba, koji nam lijepo označuje rad naših Isusovaca, rad za vjeru i domovinu, za Boga velikoga i za ispaćeni hrvatski narod. Pa ako se u novije doba može govoriti o preporodu hrvatskoga naroda u Kristu, to mora priznati svaki nepristrani čovjek, da su u tome preporodu oci Isusovci zaorali veoma duboku brazdu svojim neumornim misionarskim radom, svojom Marijinim kongregacijama, svojim "Glasnicima Srca Isusova" i Kalendarima, raznim nabožnim knjigama.