Ignacije Loyolski živio je od 1491.- 1556 . Datum rođenja nije poznat pa se tako godinom rođenja smatra 1491. , a umire 31. srpnja 1556. Potječe iz plemičke obitelji od oca Loyola Beltran Ibanez de Onaza. Prvo školovanje obavio je u rodnom domu u Loyoli nakon čega ga otac upućuje u župnu školu u Aspeitiji gdje su boravili mladići koji su se pripremali za svećenički poziv. Istu školu pohađao je i njegov stariji brat Pero. Premda je obavio sve priprave i primio tonzuru (obredno šišanje karakteristično za crkveni red), ipak nije stupio u duhovni red.

Odlučio je stupiti u službu kao paž kod kraljevskog blagajnika Juana Velasqueza de Cuellara u Arevalu. Premda nizak rastom (158 cm) bio je vrlo spretan i srčan i zanesen viteškim vještinama. Uz puno vježbe postao je izvrstan jahač i borac, tako da je pobjeđivao na raznim viteškim turnirima.

1517. godine nakon smrti Juana Velasqueza de Cuellara mladi Inigo prelazi u vojnu službu kod potkralja Navarre - vojvode Najere Antonia Manrique. Obavljajući vojnu službu sudjelovao je mnogim bitkama, a u bitci za utvrdu Pamplone (1521.) topovsko zrno mu je razmrskalo nogu. Bio je zarobljen no napadači su mu pružili prvu pomoć i dozvolili da se prebaci u rodnu Loyolu.

Operiran je dava puta i stanje mu se poboljšalo. Za vrijeme liječenja poželio je čitati viteške romane no nije ih bilo pa su mu donijeli dvije knjige duhovnog sadržaja. Bile su to knjige Život Isusov (Ludolf Saksonski) i Život svetaca (Jacob da Voragin). Knjige su ga vrlo brzo potpuno zaokupile i duhovno potaknule. Čitao je i zapisivao mjesta, događaje i svoje duhovne analize.

Povjesničari smatraju da je upravo tako počela nastajati njegova knjižica "Duhovne vježbe". Opčinjen sadržajem knjiga proživljava vrlo duboko duhovno preobraženje i odlučuje potpuno promijeniti svoj život. Nestaje njegova žudnja zaslavnim viteškom životom, pustolovinama i udvaranju, a zamjenjuje ih snažni poriv za svetačkim životom punim pokore i hodočašća.

U želji pohađanja Isusove domovine 1552. napušta rodnu Loyolu i odlazi na hodočašće. U Marijinoj crkvi u mjestu Aranzazu zavjetovao se na doživotnu čistoću, a u mjestu Montserrat u Gospinu svetištu nakon životne ispovjedi ostaje cijelu noć klečeći pred Gospinim kipom. Tada donosi odluku o korijenitoj promjeni i na Gospinom oltaru ostavlja svoje viteško oružje koje mu više neće trebati na putu ka Isusu. Svoje fino plemićko odijelo poklanja nekom siromahu, a za sebe pribavlja najjednostavniju odjeću od grubog seljačkog platna. Shvativši da će mu trebati nešto vremena da potpuno prihvati ovu promjenu odlučuje se nakratko povući u osamu. Tako deset mjeseci provodi u dominikanskom samostanu u mjestu Manresa. Veći dio vremena tamo provodi u jednoj spilji moleći se i čineći pokajnička djela. Postoje podaci da je u molitvi provodio neprekidno i po sedam sati. Tako duge molitve prožete viđenjima trajno su užarile njegovu duhovnu nit.

Manresu napušta 1523. i preko Barcelone odlazi u Rim radi pribavljanja papinske dozvole za hodočašće u Svetu Zemlju. Dobivši dopuštenje isplovljava brodom iz Venecije u pravcu Palestine. Obišao je sva mjesta vezana uz Kristov život i poželio ostati i pomagati drugim ljudima u njihovom duševnom sazrijevanju. No ubrzo je shvatio da je to gotovo nemoguće jer je neuk. U želji školovanja vraća se u Barcelonu i pohađa školu "Gramatika" gdje svladava latinski jezik koji mu je bio neophodno potreban za daljnje školovanje.

Iz Barcelone odlazi u Alcalu na više nauke. U Alcali 1526. započinje s provođenjem duhovnih vježbi i oko sebe okuplja nekoliko istomišljenika. Zbog provođenja duhovnih vježbi tamošnje vlasti zatvaraju ga dva mjeseca. Nakon izlaska iz tamnice napušta Alcalu i odlazi u Salamancu. U Salamanci pored studija provodi duhovne vježbe zajedno s trojicom sljedbenika koji su s njim došli iz Alcale. Niti ovdje se njegove duhovne vježbe nisu svidjele Inkviziciji pa je opet završio u zatvoru. Dvadesetak dana je bio ispitivan od Inkvizicije. Na tom ispitivanju izrekao je poznatu rečenicu: »A ja vam velim da u Salamanci nema takvih okova ni lanaca koje zbog ljubavi prema Bogu ne bih poželio.«. Premda je sudski oslobođen svih optužbi, bio je potpuno svjestan da za njega više nema mjesta u Salamanci pa odlučuje nastaviti teološke studije u Parizu.

Oko njega su se okupili mnogi mladi studenti, a među njima su bili i kasniji suosnivači "Družbe Isusove" i to: Petar Faber (jedini koji je bio svećenik), Franjo Ksaver, Jakob Laynez, Nikola Bombadilla, Simon Rodrigez i Alfonzo Salmeron. 15. kolovoza 1534. za vrijeme Svete Mise koju je u maloj crkvi Sv. Dioniza na Montmartreu predvodio Petar Faber oni prisežu trostrukim zavjetom: čistoće, siromaštva i misionarstva. Kako nisu mogli ostvariti hodočašće u Svetu Zemlju stavljaju se na raspolaganje papi. Skupina izrađuje dokument sa svim bitnim odrednicama novog crkvenog reda (Formula Instituta) i predaju papi. Smatrajući taj dokument nadahnutim Duhom Božjim, papa Pavao III. 27. rujna 1540. svojom bulom poznatom pod nazivom "Regimini militantis Ecclesiae" odobrava konstituiranje Družbe Isussuve (Societas Jesu). Za generala Družbe Isusove izabran je 19. travnja 1541. Ignacije, a svi ostali suosnivači reda su pred njim položili svečane zavjete. 31. srpnja 1556. Ignacije umire ostavljajući na stolu Konstitucije.